Ispovijest#12910

Svaki dan odem na jednu livadu u blizini grada. Sjednem kraj svog druga. Ispričamo se tako,jedno tri sata. Ni ne pogledam ga nit sačekam da mi odgovori na silna pitanja. Ali kad krenem kući i kad ga pogledam.… taj kamen ne trebam da dodirnem da bih svario da je hladan. On zrači hladnoćom,jeza me spopada. Još kad na njemu pročitam ime svog najboljeg druga suza krene. Rano je otišao,prerano. Da je ostao bar koji mjesec duže upoznao bi i svoga sina. Ovako mi je još gore kad me njegov sin zove ocem. Težak život malo je reć.

Komentari:
Nema komentara
Ostavi komentar
4+5 =
Početna Najnovije Najpopularnije Ostavi ispovijest
Sortiraj po broju Odobravanja Osuda Komentara
Pratite nas na Facebook-u!